O Smiljevu, među nama...

Kada biste Vi ili neki dobronamjerni putnik svratili u selo Smiljevo, na prvi dojam rekli biste, sigurno, da se ne razlikuje puno od drugih sela na Balkanu. Ima sve: krčmu, trgovinu, crkvu, lijepu prirodu, kuće sa zidovima, zidove sa ušima, krave sa duhovitim imenima i ljude... Ljude sa... Pa, sa problemima. No zađete li Vi, ili taj putnik, malo dublje u šumu, ili prošetate li se, Bože pomozi, navečer u kasne sate pored groblja, otkrit ćete nešto posve neobično – žene. Tačnije babe, besmrtne, stamene i jake, u crno zamotane žene, a njihovom licu uklesane tragove života. Života sa puno patnje i malo izgovorenih riječi. No, ta šutnja koja ih je pratila u mladosti, u starosti im dade mudrost, koja učini da babe prevaziđu granicu života i smrti i uzdignu se visoko iznad Smiljeva, te ga sada uređuju kako im volja, kad već svoje živote nisu mogle.

U tom Smiljevu, među brkatim muškarcima, kratko nakon smrti muža, rodila se udovica Tatjana. Kad kažem rodila, mislim postala onakva kakvu ćete je sresti u predstavi, a ne na onu curu koju je majka rodila i odgajala, skupa sa sestrom, smijernu i pametnu, koja uvijek pazi – šta će svit reć. Naplativši ogromnu odštetu nakon muževe smrti, Tatjana postaje, zaista, nezavisna mlada žena, koja ima sve, osim jednog – ljubavi. I kao što je sebi već obezbijedila šta je htjela, Tatjana odluči pomjeriti sve granice, nametnute od sudbine i ljudi, da je dobije.

Svratite li u Smiljevo, gotovo sigurno je da će Tatjana projuriti kraj Vas u svom crvenom vozilu marke BMW, ali dobro se pazite, jer je moguće da iz suprotnog smijera baš tada naiđe Julija, u svom golfu. Julija žuri po svoju ljubav, baš kao i Tatjana, no ona za petama ima ćaću, a taj sigurno ne gleda gdje vozi. On gazi sve pred sobom. Priča se da je pokojnu ženu, u grob otjerao, a sad se domislio da dobro i prikladno uda kćer. No, Julija oca uopšte ne čuje, ona sluša cvrkut ptica, kroz koji kao da joj pokojna majka poručuje: Samo biži, mliko materino. Negdi ćeš već doć.

Odlučite li pak ostati u Smiljevu, ne brinite, prihvatit će Vas brzo, kao što su prihvatili i Don Stipana, o kojem se, među nama, priča da puno pije. Smiljevčani će vam se, kao i svakom čudu, čuditi par dana, a onda će Vas prigrliti, skupa s Vašim manama i slabostima, u neki topao zagrljaj, u kojem se ne diše.

Nedžma Čizmo