RIJEČ AUTORA
Godina 1971, Dan žena u New Yorku se održava meč stoljeća, borba između Muhammada Alija i Joe Fraziera. U Jugoslaviji je duboka i crna noć, ali je Sulejman Imširević budan. Uz piće i mezu, u društvu prijatelja, sjedi ispred crno-bijelog ekrana. Petnaest puta gong označava početak i kraj runde, svaki udarac odzvanja u utrobi Minke Imširević koja u sebi nosi sedmomjesečni fetus. Muhammad Ali je rođen 1942. godine, kao Cassius Marcellus Clay Jr., a dvadesetak godina kasnije, kada prihvati islam, odbacuje svoje „robovsko ime“. (...) Mediji ga prozivaju izdajnikom, profesionalni bokseri javno ismijavaju njegovu religioznost, a Ernie Terrell, u jednom od mečeva koje će istorija zapamtiti ne samo po borbi već i po onome što je u ringu izgovoreno, odbija svog protivnika oslovljavati imenom Muhammad. „Kako mi je ime?“ izgovara Ali između snažnih udaraca po tamnoputom tijelu čovjeka koji je do kraja borbe promijenio i lice i stav. Na tom mjestu likovi moje priče uskaču u ring...i bivaju ismijani, zlostavljani, prisiljavani da se sjete svog davno odbačenog „robovskog imena“. (...) U januaru 1992, samo nekoliko mjeseci prije početka rata u Bosni i Hercegovini, Muhammad Ali je proslavio svoj 50. rođendan. Meni je danas pedeset i treća. Toliko je imao moj otac kada je umro. Ponekad pogledam snimak onog meča stoljeća i sve sam sigurniji da je Alijev prvi poraz utjecao na moju majku, isporovocirao moje prijevremeno rođenje i ostavio me da povremeno, u licemjerno lice nevidljivih protivnika, viknem – KAKO MI JE IME? Ova drama je taj uzvik, pitanje koje i ne očekuje odgovor. Valja ga izgovarati dugo i tiho, kako se i izgovaraju molitve. Godina je 2024, a nedaleko od nas, tamo između rijeke i mora, sve se ponovilo. Samo se otac zove Wael Al-Dahdouh, a sinu je ime Hamza. Ne znam da li je prikladno (da nije dovoljno to znam), ali ovu priču posvećujem njima dvojici i djeci Palestine.
Almir Imširević