DRAMATURŠKE BILJEŠKE
Vida Davidović se u drami Mali ratovi i kabine Zare pita što to možemo reći o svijetu, o priči koja izgleda izgubljena gdje god je pogledamo. Što možemo iz njega prenijeti, ako ne osjećaj gubitka. Možda bijes poraženih koji nisu rekli svoju posljednju riječ? Što prenijeti ako ne riječi koje ciklično teku u melankoliji i ljutnji, posljednje riječi kao da su puštene u beskraj?
Prenositi iskustva mlade žene, za Vidu Davidović znači konstruirati prostor u tekstu gdje bi se prošlost i sadašnjost izmjenjivale. Ona na osnovu intimnih preokupacija gradi povijesnu scenu te razmjene. Za nju, prošlost nije mrtvo i nestalo vrijeme, nego uvijek može poslužiti kao oružje. Pisanje je taj način da se uhvati sjećanje „kako se javlja u trenutku opasnosti“, kako bi se izrazio Valter Benjamin (Walter Benjamin). Prošlost Male, koliko god se čini izuzetno posebna, u sebi nosi iskru vječnosti. Ispovijest prve Male upisana je u neki kutak ne samo iskustva njezine kćeri, već i u zajedničko iskustvo. Možemo usitniti sjećanje na to, svaki komad krhotine sadrži cjelokupnu monadu onoga za što vjerujemo da je uništeno i što će se ponovno generirati, kada se ukaže prilika. Sadašnje vrijeme uvijek predstavlja trenutak opasnosti. Opasnost to je naša sadašnjost.
Robert Waltl